Novi Vinodolski (često se naziva i Novi) se smjestio na strmom brežuljku, iznad ušća Suhe Ričine, u jugoistočnom kraju Vinodolske doline. Naselje prati konfiguraciju terena, a njegova silueta dominira Vinodolskom dolinom.
Novi Vinodolski je udaljen samo 30 kilometara od zračne luke na otoku Krku i 180 kilometara od zagrebačke zračne luke. Zahvaljujući blizini glavnih autoputeva, lokacija je vrlo pristupačna i vozačima iz cijele Europe.
Povijest
Prvo spominjanje Novoga u pisanom obliku datira iz godine 1288. kada se piše Vinodolski zakon. Frankopani su uspjeli staviti u zakon da im se prizna kako su oni priznata najviša sudbena vlast u Vinodolu i nad svim ljudima koji nastavaju vinodol (član 75), te zabranili održavanje općinskog vijeća ako nije nazočan čovjek knezeva povjerenja (član 57). Novi je ostao pod Frankopanima do 1671. kada je ubijen posljednji Frankopan. Novi je u srednjem vijeku imao nekoliko teških godina i dana. 1496. godine Novi je stradao od kuge, a jedan od težih dana je i 27. kolovoza 1527. kada su Turci zapalili i opljačkali grad. Istu je sudbinu grad doživio 1598. godine kada su Mlečani pod zapovjedništvom admirala Ivana Bemba opljačkali grad i porušili tvrđavu Lopsica. Još je više grad stradao 29. kolovoza 1615. kada je posada grada Novoga išla u pomoć Uskocima za što su saznali Mlečani te napali slabo čuvan grad toga su dana Mlečani barbarski pobili starce, žene i djecu sve za slavu Venecije. Jedna od najstarijih građevina je stolna crkva sv. Filipa i Jakova koju je posvetio biskup Kristofor 1498. a koja je restaurirana 1520. godine. Matice krštenih postoje od 1650. godine, a matice vjenčanih od 1674. godine. Od glagoljičnog pisma ostao je sačuvan natpis na kapelici sv. Lucije datiran 28. lipnja 1499. godine, misal na glagoljici iz 15. stoljeća te nekoliko časoslova.
Novljani su imali dosta neslaganja sa susjedima, Bribirom i Ledenicama pogotovo što se tiče granica. S Bribirom one su uređene 1309., a s Ledenicama je bilo i nekoliko stvarnih okršaja od 1596. do 1686. godine. Niti kasnije Novi nije bio pošteđen razaranja, jedno od većih dogodilo se 1750. kada je grad razrušio veliki potres, a samo sedam godina kasnije velika bura nanijela je štetu tako da je 1761. godine donesene odluka o rušenju dviju trećina građevina kako bi se uštedilo na popravcima. Tada se živjelo u Novom 6 plemićkih obitelji, 11 slobodnjaka, 63 obitelji knapova i 130 kmetovskih obitelji. Kao slobodnjaci spominju se Mikula Mudrovcic, Ivan Kargacin, Alberto Marijašević, Grgo Jeličić, Bruic Petrinović, Anton i Petar Mariašević, pod istim prezimenima bilo je mnogo obitelji ali oni su bili knapovi ili kmetovi. Od toga se vremena zadržala i današnja nošnja.
Do 1813. Novi je bio pod Austro-Ugarskom upravom, a te je godine dolaskom Napoleonove vojske dobio civilnu vlast te je te godine bilo dozvoljeno civilno vjenčanje u općini koje je godinu dana kasnije ukinuto povratkom pod Austro-Ugarsku vlast. Te je godine u Novom izbrojeno 2160 duša, te 715 jutara vinograda te 357 jutara oranica. Polovica prihoda dobivala se od proizvodnje vina, a ostala polovica od raži, sijena, pšenice, kukuruza, sirka, prosa, krumpira upravo tim redom. Tih se godina umiralo od gladi jer bez obzira na proizvodnju ona je bila dovoljna tek za četvrtinu potreba, tako je godine 1817. zabilježeno 15 smrtnih slučajeva od gladi, od loše higijene tada je umiralo mnogo djece. 1836. u Novom je umrlo 130 ljudi od kolere, a isto se ponovilo 1849. kada je umrlo 220 ljudi. 1848. stanje je bilo tako loše da carsko namjesništvo u Zagrebu predlaže javne radove kako bi se zaposlilo lokalno stanovništvo i prekinulo dugogodišnje gladovanje. Tako se predlaže izgradnja ceste do Lukavica i mosta preko Ričine koja bi mogla u budućnosti puno značiti za Novi. Tada počinje napredak Novoga. Izgradnjom ceste prema Ogulinu novljani se počinju baviti kirijašenjem, tako se i danas zna čuti da su kirci, to jest prijevozom robe u unutrašnjost, Liku, Gorski kotar i dalje. Prvi poštanski ured osnovao je Blaž Ferković stariji, te je ova obitelj nastavila dugo godina voditi poštanski ured. Do 1867. u luku su uplovljavali samo jedrenjaci, da bi 1867. pristao prvi parobrod pod imenom Hrvat, s kojim je Senj održavao dnevnu vezu s Rijekom.
Pošto je nekada grad-tvrđava bio osnova naselja vrlo je vjerojatno grad bio nazvan Novi jer se nalazio nasuprot staroga, ali to je samo jedna od pretpostavki. Druga govori da je postojalo naselje Županjić-grad u Vinodolskoj dolini te premještanjem stanovnika na novo mjesto bliže moru počinju novo naselje nazivati Novigrad a kasnije Novi, Novi u Vinodolu, Novi Vinodol i na kraju sadašnji naziv Novi Vinodolski. Privilegijom iz godine 1225. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. krčkom knezu Vidu daruje župe Vinodol i Modruš. Novi vlasnici imaju upravnu i sudsku vlast, ubiru davanja i imaju pravo na eksploataciju ljudske radne snage. Prije njihova dolaska glavnu je riječ imalo općinsko vijeće, koje su oni odmah zabranili. Međutim zbog previranja u narodu odlučili su prilagoditi stare općinske zakone na način koji je njima odgovarao te tako nastaje spis koji je najvažniji za današnji Novi.